LOGOS Učiteljica

KAKO NATJERATI DIJETE NA UČENJE

Počela je nova školska godina i već na samom početku, u razgovoru s roditeljima uvijek se vraćamo na to pitanje koje je trajno aktualno- kako natjerati dijete na učenje?

U tom smjeru je tekao i razgovor s gospođom Marijom koja me inspirirala na pisanje ovog teksta. Marija je majka i zaposlena žena. Njezin sin Roko je osnovnoškolac, ove godine je postao petaš. Peti razred se uvelike razlikuje od četvrtog, gradivo je opširnije, a vremena ima sve manje. Uz dodatne aktivnosti koje Roko ima na dnevnoj bazi (poput sviranja gitare i tenisa) vrijeme za učenje je limitirano. Osim što je vrijeme koje Roko ima na raspolaganju za učenje kratko, on nema uopće interes za rad na školskim zadatcima. Ne zanima ga školsko gradivo, a nije motiviran ni ocjenama. Svejedno mu je hoće li dobiti odličnu ili nedovoljnu ocjenu, sve vezano uz školu mu je glupo. Nakon napornog radnog dana gospođa Marija troši sate na nagovaranje Roka da započne s pisanjem domaće zadaće. Roko je baš tada žedan, gladan, ne da mu se raditi, boli ga ruka od pisanja i najčešće sve završi u svađi i suzama. Roko se naljuti, a Marija pokuša umjesto njega napisati zadaću kako bi mu olakšala i zaštitila ga od loše ocjene. Svjesna je da ta njezina intervencija zapravo nije najsretnije rješenje, no ne zna što učiniti.

I što sada? Kako dalje? Je li Roko beznadni slučaj?

Rekla bih da smo svi mi zapravo Roko. Kada ne vidimo smisao u onome što radimo, jednostavno nam se ne da to raditi. Roko ne vidi smisao u učenju i pisanju domaće zadaće, svjestan je da će mu mama pomoći ili u krajnjoj liniji napraviti zadaću umjesto njega tako da neće imati nikakvih posljedice ako tu zadaću ne napravi, znači on nema ni osjećaj odgovornosti prema zadaći. On nema motivacije za rad.

Kako bismo bili motivirani za nešto važno je da su nam zadovoljenje naše psihološke potrebe, a to su autonomija, kompetencija i povezanost.

 

Potreba za autonomijom nas prati od samog rođenja, svi smo željeli raditi ono što nam nije nametnuto i najčešće nismo željeli raditi ono što smo morali. Kao odrasli ljudi bez problema izvršimo zadatke s „TO DO“ liste koju smo sami sastavili, a teže nam se natjerati izvršiti zadatke s „TO DO“ liste koju nam je sastavio šef. Roko ne voli učiti, radije bi igrao igrice i družio se s prijateljima, ne da mu se pisati zadaće jer su to nametnute aktivnosti koje on mora napraviti i koje mu nemaju smisla.

Kako mu pomoći?

Imajući na umu njegovu potrebu za autonomijom jedan od prijedloga bio bi sastavljanje dnevnog rasporeda s popisom svih aktivnosti za taj dan koje Roko treba izvršiti. Važno je da sastavljanje rasporeda bude poput radionice i da Roko bude šef ovog projekta. On sam neka odluči što želi taj dan raditi i odredi vrijeme u kojem će to napraviti.

Ako je tako, primjerice, škola do 13.00, a u 17.00 ima gitaru, važno je u raspored staviti i vrijeme za učenje i vrijeme za igranje igrica ili druženje s prijateljima.

Raspored bi mogao izgledati ovako:

8.00 – 13.00 škola

13.30 – 14.30 ručak i odmor

14.30 16.00 učenje i zadaća

16.00 do 17.00 odmor i spremanje za nastavu gitare

17.00 do 17.45 gitara

18.00 do 19.00 igranje igrica

19.00 do 20.00 odmor i spremanje za spavanje

 

To im daje osjećaj sigurnosti. Važno je odrediti pravila. Tako će u ovom slučaju pravilo glasiti: Ako nije napravljena zadaća i nisi naučio, preskačemo igranje igrica taj dan te tu aktivnost mijenjamo nekom drugom poput pospremanja sobe ili pranja suđa. Još bolje bi bilo da Roko predloži koji su daljnji koraci ako ne izvrši zadatke koje je uvrstio u raspored. Ako je sve napravljeno prema dogovoru Roko zaslužuje veliku pohvalu te može samostalno organizirati i druge dane.

Ovo je prvi korak, u idućem tekstu pisat ću o tome kako u praksi pomoći djetetu da mu i druge psihološke potrebe budu zadovoljene te na taj način probuditi želju za učenjem.

 

Za dodatne informacije i savjete slobodno nam pišite na info@logosuciteljica.hr

 

Ana Kralj, mag.phil. logoterapeutkinja